Ujutro kad ustanem, prvo pođem provjeriti kako napreduje moja biljčica, Oxalis triangularis ili malo manje pompozno: ukrasna djetelina. Još jednostavnije, rječnikom moje nećakinje, “helikopterčići”. Riječ je o neobičnoj biljci trokutastih ljubičastogrimiznih listića, koji se danju otvaraju, a noću skupljaju poput krhkih krilaca leptira. Dobila sam je na poklon i već tjednima pratim koliko je novih “helikopterčića” niklo, sva u strahu hoće li se ponoviti nemila prošlost kad sam samu sebe doživljavala kao “onu koju cvijeće ne voli”.
Vrt kao metafora života
Lijepi vrtovi odraz su brojnih svakodnevnih radnji, rituala, pokušaja i pogrešaka tijekom mnogih godina. Nije sve što smo u njih zasadili uvijek bilo dobra ideja, mijenjali smo planove, sadili novo bilje, prilagođavali se podneblju, zemlji, položaju, poštovali zakone prirode. Biljke će dati najbolje od sebe upravo tako, ako poštujemo prirodne cikluse, mjesečeve mijene, zemlju u koju smo ih zasadili.
Vrtlarenje je praktična strana duhovnosti, ono nas s jedne strane uzemljuje i čini prisutnima u trenutku, a s druge nas strane uči jednostavnim, ali zaboravljenim istinama. Sve jednom uvene. Biljka svojim odumiranjem stvara prostor za novi život. Novi život neminovno i nezaustavljivo dolazi.
Sve je ples postojanja i nepostojanja, nicanja i odumiranja, ljeta i zime, sve se vrti uvijek u krug i upravo taj krug treba nas naučiti da u uspjehu ne budemo oholi (jer ljepota cvata trešnjina cvijeta tek je trenutak u vremenu) te da u neuspjehu ne budemo neutješni (jer je suncokret već ispustio svoje sjemenke za novi život). Vrtlarenje, stvarno i ono duhovno, neprekidan je rad, nastojanje kroz koje se gradimo kao ljudi.
Ako se ja ne trudim oko sebe, zašto bi se itko drugi trudio?
Vrtovi nas uče da smo poput njih samih, slika u vječnom nastajanju i mijeni, da imamo pravo svaki dan promijeniti ono što nam ne odgovara, ponovno planirati i započinjati, prilagođavati sebe i svoje ciljeve trenutku i vremenu. Udaljeni od te jednostavne poruke, često se držimo mjesta gdje smo se jednom ukotvili, ne želimo razmišljati o otpuštanju nečeg što više ne vrijedi i planirati neki novi život, usklađen s okolnostima. Tako zapuštamo vrt svoga života i čudimo se kad u njeg više nitko ne zalazi.
Jednom davno naletjela sam na ove stihove:
Zalazite u moj vrt dok cvijeće cvate.
Jednom kad ono uvene,
znam, čekat ću vas danima.
Uzalud.
Tada sam pomislila: “Da, zaista. Ljudi su nezahvalni”. Tek danas uviđam da je neznani mudrac s Istoka zamijetio jednu posve normalnu stvar: ako se neću truditi oko sebe i svoga života, zašto bi se itko drugi trudio? Cvijeće nije tu da njime kupujem ljubav (zavist susjeda, divljenje prijatelja). Ono je tu da bih njime darivala one koje volim.
Ja se i dalje jutrom smiješim od uha do uha, u sebi. “Helikopterčići” na mojoj prozorskoj dasci to znaju i svakoga se jutra svečano naklone onoj koja ih voli. Napreduju lijepo, postaju sve gušći, raskošniji, i tko zna, možda će biti ponos moje kuće? A možda će bujati tek onoliko dugo koliko buja moja čežnja za njihovim životom?