Početkom ovog desetljeća, notorne 2020. godine, zaronili smo u novu realnost. Iako se zbog svega što se te godine događalo činilo kao da je na nas preko noći pao plašt novoga doba u kojem će ljudi napustiti urede, gledati se više preko ekrana nego uživo, u kojem će biti povezani 24 sata dnevno sa svim vremenskim zonama zemaljske kugle i u kojoj nikad neće znati što je istina, a što je fake news, to novo doba ipak nije došlo preko noći. Polako nam se prikradalo kroz minula desetljeća gotovo kao po nekom strogo zacrtanom planu, kao da je sve bila neka zavjera. Kada bi budućnost koju živimo bila osoba koja može putovati kroz vrijeme, u koju bi godinu trebala otputovati da se upozna s osobom iz prošlosti koja je sve ovo zamislila?
U proljeće 1980. godine pojavila se knjiga “Zavjera u znaku Vodenjaka” autorice Marilyn Ferguson kojom je ona napokon verbalizirala i ukoričila sve ideje, snove i stremljenja koja su bujala još od šezdesetih godina prošloga stoljeća, a čiji su nosioci bili ne samo djeca cvijeća već i mnogi znanstvenici, umjetnici, pisci, građanski aktivisti… Ferguson je knjigu započela dramatičnom izjavom kako će ‘moćna mreža ljudi bez vođe donijeti radikalnu promjenu’. Tvrdila je kako su to ljudi ‘koji su odbacili određene ključne elemente zapadne misli’ i da je vjerojatno kako će i ‘prekinuti kontinuitet povijesti.’ Ove smjele misli zatvara rečenicom: ‘Riječ je o zavjeri u znaku Vodenjaka.’
U knjizi govori o kolektivu ‘prosvijetljenih pojedinaca’ iz raznih sektora — korporacija, obrazovanja, zdravstva i vlade — koji rade na zajedničkoj viziji transformacije svijeta u kojem neće biti centraliziranog upravljanja. Naglašava da društvena promjena počinje osobnom transformacijom i pritom zagovara prakse poput meditacije, holističkog zdravlja i ekološke svijesti.
Knjiga je postala gotovo biblijom new age pokreta i snažno je utjecala na popularnu kulturu, ali i mišljenje mnogih aktera u gospodarstvu, politici… Ono što uvijek pomogne da priča postane – da se izrazimo današnjim žargonom – viralna, jest blagi zadah zavjere. Vidjeli smo koliko su teorije zavjere utjecale na ponašanje ljudi oko svjetske pandemije i koliko i danas utječu na politiku i snažnu polarizaciju svijeta koja je u tijeku. Zavjera je ključna riječ, a zavjera u znaku vodenjaka ima dovoljno mističnu konotaciju da se za nju prime svi koji sanjaju bolji svijet.
Zbogom Ribe!
O novom dobu koje sviće pod znakom Vodenjaka intenzivno se počelo sanjati tijekom šezdesetih godina, iako je ono bilo spominjano i ranijih stoljeća. U sjeni raznih kataklizma ljudi rado bace pogled ka nebu, netko figurativno, a netko stvarno, promatrajući zvijezde i proučavajući konstelacije. Astrologija razlikuje razdoblja od 2160 godina koje karakterizira određen horoskopski znak. Tako je u jednom trenutku doba Riba smijenilo doba Ovna, a to je pak koincidiralo s pojavom kršćanstva u kojem je riba često prikazivana kao simbol. Doba Riba je donijelo usustavljene religije, dogme, progone, materijalizam, konzumerizam. To je razdoblje u kojem čovjek stavlja sebe na prvo mjesto, često na uštrb drugih. U duhovnom smislu, spas se traži izvan sebe, a ne u sebi, zbog čega su religije tako dobro i tako dugo opstajale. Doba Vodenjaka bi trebalo donijeti promjenu tih vrijednosti, a osobito se ono “ja” treba pretvoriti u “mi”. Naglasak je na suosjećanju, suradnji i povišenoj svijesti, životu u skladu s prirodom, očuvanju planeta, ali i tehnološkom napretku.
Već sada nam to sve zvuči jako poznato, a opet, ne baš tako idealno. Mladi šezdesetih su vjerovali da je Doba vodenjaka nastupilo za njihova vremena, nama u 21. stoljeću se čini kako je ono po svim parametrima nastupilo 21. prosinca 2020. za velike konjunkcije Jupitera i Saturna na nultom stupnju Vodenjaka, tj. kad smo noćno nebo pretraživali golim okom za onom famoznom ‘betlehemskom zvijezdom’. I drugi parametri su bili tu – tehnološki napredak, konstantna povezanost sa svima u svijetu, puna usta očuvanja planeta, i dakako forsiranje onoga ‘mi’ ispred ‘ja’, osobito u jeku pandemije. Doba Vodenjaka u svom prvom nastupu nije djelovalo kao ostvarena utopija, već više kao distopija.
Pazi što sanjaš
Generacija boomera je šezdesetih snažno reagirala na represivne norme šutljive generacije koja je bila izrazito konzervativna, jako njegovala patriotizam ali i militarizam. Katalizator mladenačke pobune bio je prvenstveno rat u Vijetnamu u kojem mladi nisu željeli sudjelovati i kojeg nisu razumjeli, ali su vidjeli njegove grozne posljedice. Uz vijetnamski rat, Amerikom je bjesnjela i borba za građanska prava, a snažna figura Martina Luthera Kinga Jr. nije samo povukla Afroamerikance u Sjedinjenim Državama već je inspirirala mlade diljem svijeta da preispitaju sustave rasne segregacije i društvene nepravde. Boomeri su otvorili i ekološki front, suprotstavljajući se masovnoj proizvodnji i konzumerizmu svojih roditelja. Sanjali su o povratku Majci Zemlji, organskom uzgoju, očuvanju prirode, komunama… Sanjali su sve ono o čemu je Lennon pjevao u jeku tih zbivanja – ‘zamisli da nema država … nemaš zbog čega ubijati niti umirati, zamisli da nema religija, da nitko ništa ne posjeduje, da nestane pohlepe i gladi i ljudi su jedni drugima braća’.
Nama iz 21. stoljeća sve to djeluje jako naivno, iako i sami živimo u vrijeme ratova koje baš posve ne razumijemo, i sami se dijelimo na one koji podupiru borbu za ljudska prava neovisno o naciji, religiji i boji kože, osobito u sjeni problema s imigrantima, iako je ekologija postala gotovo pa nova religija – nama težnje i snovi ove djece djeluju naivno. Razlog je taj što su oni sanjali utopiju koja je danas djelomično ostvarena – svijet bez granica, stalna povezanost, ekologija – ali se nama ta utopija baš i ne čini kao idealni svijet.
Kažu da moraš paziti što želiš, jer bi ti se moglo ostvariti. Snovi začeti u kontrakulturi šezdesetih, dograđivani su kroz desetljeća koja su uslijedila, a katkad i malo razvodnjavani. Sedamdesete su donijele kanaliziranje, liječenje kristalima ali i Carlosa Castanedu i Louise Hay. Osamdesete su više bile okrenute samopomoći, osobnom osnaživanju i kolektivnom duhovnom buđenju, a tu se pojavila i Shirley MacLaine sa svojom pričom o reinkarnaciji i vanzemaljcima. Već devedesetih je new age pokret postao main stream, joga i meditacija su bile sveprisutne, a te su godine u sjeni straha od milenijskog buga i općenito toga što će donijeti 21. stoljeće iznjedrile i odlične serije Dosjei X i Millennium.
Kroz sva ta desetljeća buđenja svijesti i zabave, provlačila se osnovna nit – napredak tehnologije, internet, povezanost sa cijelim svijetom, brisanje granica (stvaranje zajednice europskih država), i konstanta propaganda da ćemo uskoro biti uništeni ako nešto ne učinimo za planet. Zelena ideologija se počela već dobro nazirati osamdesetih kad smo prvi put osvijestili rupe u ozonskom omotaču. Danas je sveprisutna i restrikcije su vrlo uočljive, uništavaju se čitave industrije, trenutačno je aktualni pad automobilske industrije.
Nova realnost se nije dogodila preko noći, polako je puzala prema nama kroz desetljeća. Začeta u snu o utopiji, pred nas je došla kao distopija. Premda su mnoge zasade ispravne, planet doista treba čuvati, često se stječe dojam da je to samo još jedna ideologija i još jedna vrsta bogaćenja manjine, na račun većine. Posao na daljinu je zanimljiv samo na reklamama gdje mlada osoba veselo sjedi za laptopom dok se iza nje vijore palme negdje na južnim morima. Istina je drukčija. Radom za klijente na daljinu, osobito ako radite i za one koji su u drugim vremenskim zonama, morate biti dostupni 24 sata dnevno. Druženje s ljudima se često svodi na dopisivanje, ili razgovor preko video calla. Umjesto utopijskog svijeta ljubavi, bratstva i slobode, ušli smo u doba tehnološke povezanosti, koja nas, paradoksalno, često ostavlja s osjećajem duboke otuđenosti.
San o svijetu bez granica, u kojem su svi ljudi povezani i jednaki, postao je realnost, ali ne na način na koji su to boomeri zamišljali. Umjesto ljubavi i slobode, često se suočavamo s osjećajem stalnog nadzora, kontrole i društvenog pritiska. Sloboda govora, koja je bila jedno od ključnih načela kontrakulture 1960-ih, danas je često ograničena političkom korektnošću i strahom od osude na društvenim mrežama. U takvom svijetu, mnogi se osjećaju neslobodno i nesposobno izraziti svoje mišljenje, bojeći se društvene osude i izolacije.
Uz sve to, istraživanja pokazuju da današnji način komuniciranja preko društvenih mreža ili video calla kao posljedicu ima površne odnose, anksioznost i disocijaciju, odumiranje socijalnih vještina, česte nesporazume (ovisno o tome je li netko stavio emotikon ili nije), širenje pogrešnih informacija.
Ono što možda i najviše zabrinjava – u ovoj distopiji je dovoljno da netko isključi struju i velik broj ljudi koji nije uspio razviti nikakve vještine izvan digitalnog svijeta bit će izgubljen. Činjenica da je društvo tako krhko, da ovisi samo o tom jednom prekidaču, doista zabrinjava.
S druge pak strane, taj isti prekidač imamo i mi u svojim rukama. Svi mi imamo slobodu, barem za sada još, da se isključimo kad to želimo, da zadržimo dio sebe za sebe i da, unatoč svijetu koji nas okružuje, zadržimo pravo na osobnu autonomiju. Nije to jasno samo ljudima koji su bili živi još u analogno doba. Jasno je to i ovim novim generacijama što dolaze. Samo su milenijalci posve zapeli u digitalnom svijetu. Svijet će se po svoj prilici doista radikalno promijeniti u nekoliko narednih godina i čini se kao da sve i dalje ide po onom istom planu, onoj zavjeri skovanoj u osvit Doba vodenjaka.